O SNOVIMA, PRILIKAMA I ODLUKAMA
Kada junak ili junakinja na kraju „hollywoodskog“ filma nadvlada sve prepreke, ljudsku zloću, bolest ili neke druge nedaće i ostvari svoje snove, tada svi vadimo maramice i brišemo suze. Kada gledamo para-olimpijce koji nadljudskim naporima nadjačavaju prvo vlastite tjelesne nedostatke, a onda i svoje protivnike, srce nam je puno sreće, jer ostvaruju svoje snove. Bilo da se radi o mašti, ili o stvarnim ljudima od krvi i mesa, ostvarenje nečijih snova nas nikada ne ostavlja ravnodušnima.
Ali ipak, kada „obični“ svakodnevni ljudi počnu pričati o svojim snovima, većina ljudi zauzima gard, ustukne i gleda na njih kao da ti sanjari nisu normalni. U „realnom“ svijetu nije normalno sanjati. Zašto je to tako? Što nas je dovelo do toga, da ljudi koji imaju snove bivaju „žigosani“?
Prvi egzekutori snova su definitivno sustavi. Obrazovni sustav, društvena uređenja i prošla i sadašnja, a vjerujem da će u budućnosti biti još i gore. Od malih nogu stavljaju nas u kalupe, uče da ne odskačemo i trude se ubiti u nama onu individualnost i inventivnost koju – kao djeca - još snažno nosimo u sebi.
U svijet odraslih već ulazimo „spremniji“. Zaposli se, radi od devet do pet, uzmi kredit za stan, za auto. Budi rob što je više moguće. Budi poslušan, ne diži glavu, čuvaj svoju egzistenciju. Stvara se „orwellovska“ atmosfera straha i živeći u tom strahu još se više udaljavamo od svojih snova. Sjetimo ih se još tu i tamo - kao kroz maglu. Svjesni smo da nismo baš ovako zamišljali svoj život, ali ionako ne možemo ništa promijeniti…
Odmah iza sustava – u redu za uništavače snova – stoji naše okruženje: često su to upravo naši najbliži, koji nas inače vole i žele nam dobro. „Nećeš uspjeti, nemoj se ni truditi. Budi zadovoljan s onim što imaš. Dobro je i ovako, samo da ne bude gore.“ – tko od nas već nije čuo ove rečenice? Zapravo su to mediokriteti, koji svoju prosječnost i svoje strahove skrivaju iza kolektivne „nemogućnosti“. Ako ti ne uspiješ, ako ti ne biraš svoj put, opravdat ćeš i njih i njihovo životarenje u prosječnosti i poslušnosti. Dakle ne sanjaj, ne traži prilike za promjenama. Ne poduzimaj ništa…
A prilika ima. Vjerujem, da ih se u životu svakog čovjeka pojavi i po nekoliko. Pitanje je samo, da li smo ih sposobni i spremni prepoznati. Na žalost, i tu, kod mnogih prorade uvriježeni obrasci: sumnja – prvenstveno u sebe, strah od neuspjeha, strah od mišljenja drugih i još mnogo toga. Kao da se tuđim mišljenjem mogu platiti računi, kupiti novi auto ili plaćati školovanje djece…
PRILIKU PREPOZNAJEMO SRCEM, ODLUKU DONOSIMO (RAZ)UMOM!
Odluke o promjenama donose se vrlo teško. Svaka takva odluka od nas traži izlazak iz zone komfora, odricanje. Ali u našem poslu je donošenje te odluke nužnost i ono je tek nulti korak na predstojećem putu. Prava, čvrsta odluka: da ćemo nešto promijeniti, koliko nas to koštalo i koliko god treba vremena i energije da uspijemo. Hoće biti lako? Neće. Isplati li se? Ne možete ni zamisliti koliko!
Koja je cijena ostvarenja snova? Sigurno nije mala. I ne smije biti. Jer onda ne bi smo dovoljno cijenili uspjeh. Niti svoj, niti tuđi.
Zato kopajte po sebi. Pronađite u dubini duše svoje dječje snove. One iz vremena kad ste još imali hrabrosti sanjati i maštati. Oživite ih! Materijalno blagostanje, pasivni prihodi, priznanja, napredak, putovanja i uspjeh u ovom poslu nisu rezervirani za nekog drugog.
Prilika je dana i vama, tu je nadohvat ruke. Ima jedna vrlo prikladna izreka: „Prilika je velika, kada odlazi!“ Nemojte da vaša prođe pored vas, a da ju ne prepoznate. Ili da ju zbog svojih – isključivo - iracionalnih strahova ne ugrabite. Obećajte da ćete dati sve od sebe kako bi ste nešto promijenili. Ne možete zamisliti ama baš ništa, što u Foreveru netko već nije ostvario! A ako je mogao netko drugi, vjerujte, možete i Vi!
